Odlazak kolege knjižničara i književnika – Dubravko Krstić – Buco (1963. – 2012.)
Dubravko Krstić rođen je 21. veljače 1963. godine u Gospiću. Osnovnu školu pohađao je u Gospiću, Otočcu i Zagrebu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Gospiću s temom Uloga radija, televizije i filma u suvremenom odgojno-obrazovnom procesu.
Živio je s obitelji u Velikoj Gorici i bio zaposlen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu od ranih devedesetih godina (posljednjih godina u Čitaonici za prirodne i primijenjene znanosti na 4. katu). Bavio se aktivno literarnim radom. Pisao je poeziju i prozu (uglavnom kratke priče) koje je objavljivao u Kolu, Riječima, RE-u, Dubrovniku, Književnoj Riječi, Rivalu, Europskom glasniku, Maruliću, Večernjem listu, Hrvatskom slovu i Ličkim novinama. Njegove priče uvrštene su i u antologiju nepoznatih autora „Sve priče“. Bio je oženjen i otac dvoje male djece.
Nakon duge i teške bolesti preminuo je 9. ožujka 2012. u Zagrebu.
GLAVNO DA JE ŽIVA GLAVA
Ljeto je kalendarski počelo jučer
A sunce je zavladalo već i prije
I danima nema oblačka na nebu.
Blagi vjetrić provlači se kroz masline
I leluja oko kuće, puže
Milujući oprani veš na štriku
U perivoju ispod terase.
Vruće je, a ja sam još u kući
Gdje je još toplije jer se sva ta vrućina
Zalijepila za stvari,
Ali nema to veze,
Govorim o tome jer to jako volim,
Beskrajno, tako da se zna
Meni to godi, iskreno, zaista
I previše mi znači,
Čak toliko da to ne mogu ni objasniti
Jer nakon duge zime, hladne i mučne,
I čestih odlazaka u bolnicu
Glavno da je živa glava, i nadasve topla
A sve drugo nije važno
Nije čak ni zanimljivo,
Samo je, moram priznati,
Prolazno.
Dubravko Krstić, 22. lipnja 2011.
