Obljetnica rođenja Pavla Rittera Vitezovića

Objavljeno 7.1.2016.

Idi, Pripravo moja, obiđi bezbrojne zemlje:
            Kuda se ilirsko tlo pruža daleko u svijet.
Kreni u obližnje Alpe što međa su italske zemlje:
            Norike pogledaj tu, obadv’je Recije još.
Dvoimenog Istra posjeti izvore rodne:
            K Crnome moru svak otuda brza mu val.
Zemlje obići ćeš sve na obali Jadranskog mora.

(Oživljena Hrvatska – Croatia rediviva, P. R. Vitezović, prevela i priredila Z. Blažević)

Uz prevedeni tekst napomene iz djela Croatia rediviva, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog književnika Pavla Rittera Vitezovića.

Hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac, pjesnik hrvatskih i latinskih stihova, tiskar i nakladnik Pavao Ritter Vitezović rodio se u Senju 7. siječnja 1652. godine. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnome gradu, a školovanje je nastavio na Isusovačkome kolegiju u Zagrebu, gdje mu je nastavnik bio Juraj Habdelić. Godine 1670. prekida školovanje i odlazi u Rim. Od 1676. do 1677. godine boravio je u dvorcu Bogenšpergu u Kranjskoj, u kojem je živio i djelovao slovenski polihistor Janez Vajkard Valvasor, koji ga je uputio u tiskarsko i bakrorezačko umijeće, a pod čijim utjecajem počinje proučavati povijest i zemljopis. Još za života stekao je glas najučenijega čovjeka u Hrvatskoj.

U Senj se vraća 1679. godine i stupa u diplomatsku službu rodnoga grada i Senjskoga kaptola. Za vrijeme obavljanja dužnosti banskoga i saborskoga predstavnika na bečkome dvoru, od 1681. do 1687. sudjelovao je na zasjedanjima na kojima se upoznao s mnogim uglednicima javnoga i političkoga života Zagreba i Varaždina. Brojnim latinskim poslanicama i zamolnicama pokrenuo je akciju prohrvatskoga lobiranja kod europskih vladara i uglednika. U vrijeme rata protiv Turaka boravio je na bečkome ratištu u vojsci Nikole III. Erdödyja, a 1684. car Leopold I. imenovao ga je kapetanom u hrvatskoj pukovniji grofa Petra Ricciardija. Godine 1691. postao je ličko-krbavskim podžupanom.

Po povratku u Hrvatsku Vitezović se nastanio u Zagrebu, gdje je bio redovoti gost Aleksandra Ignacija Mikulića, tadašnjega zagrebačkog biskupa. Na biskupskome je dvoru otkrio već skoro zaboravljenu tiskaru. Uz biskupovu suglasnost, Vitezović je tiskaru prenio u Vlašku ulicu i osposobio je za rad. Odlukom Hrvatskoga sabora 1964. godine predana mu je na upravljanje kao javna tiskara. Od 1965. godine tiskao je u njoj povijesna, književna i jezikoslovna djela, prigodnice, molitvenike, kalendare i proglase te oživio kulturnu sliku Zagreba.

Nakon sklapanja Karlovačkoga mira 1699. Hrvatski sabor imenovao ga je članom povjerenstva za utvrđivanje granica, ali su njegova nastojanja da pod Hrvatsku jurisdikciju vrati od Turaka netom oslobođene hrvatske krajeve velikim dijelom propala. Hrvatska je tada izgubila bogata područja uz Savu i Unu, potom Bihać, Dubicu, Jasenovac, Novi Drežnik i Popinu.

Vitezovićeva je kuća 1706. potpuno izgorjela, a tiskara je teško oštećena. Ostavši bez ičega, obratio se caru Leopoldu I., koji mu je odobrio zakup imanja Šćitarjevo i skrbništvo nad duševno bolesnim zagrebačkim kanonikom grofom Ivanom Jonatom Ivanovićem. Tomu su se žestoko usprotivili turopoljsko plemstvo, Kaptol i Sabor te brojni utjecajni pojedinci, pa je Vitezović morao napustiti Zagreb i potražiti utočište u Beču. Po smaknuću Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u hrvatskome javnom mišljenju i saboru stvorio se negativan odnos prema Austriji te su potaknute rasprave o Vitezovićevoj odanosti hrvatskoj domovini. Njemu, kao legitimistu i dvorskomu savjetniku, bila je dužnost iz arhiva i knjižnica u Hrvatskoj i Slavoniji izdvojiti građu koja pripada kraljevskomu fisku te ga se zbog toga optuživalo kako radi protiv hrvatskih interesa, a u korist bečkoga dvora.

Pavao Ritter Vitezović umro je 20. siječnja 1713. godine u bečkome svratištu Zlatni medvjed u velikoj oskudici i bijedi.

Povjesničari hrvatske književnosti i kulture vrjednovali su njegovo djelo. Antun Barac u uvodnoj je riječi prilikom otvorenja Izložbe djela Pavla Vitezovića 1652. 1952. rekao kako je Vitezović jedan od najdalekovidnijih Hrvata svoga vremena, a posebno je naglasio da je on sam napisao više knjiga, negoli u istom stoljeću svi ostali pisci uže Hrvatske zajedno.

Posebno se zauzimao za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i hrvatskoga narodnog korpusa u sklopu njegovih povijesnih granica te je oštro kritizirao one koji su ga dijelili. Hrvatski je jezik vidio kao najvažniju nacionalnu poveznicu, pa je hrvatsku tronarječnost slio u jedinstven književni jezik, čiji je slovopis, po uzoru na staro hrvatsko glagoljičko pismo, pojednostavio, oslobodivši ga dvoslova, a rječnički je fond obogatio brojnim novotvorenicama.

Nastojeći izgraditi jedan književni jezik za sve Hrvate, Vitezović je godinama sastavljao veliki rječnik hrvatskoga jezika pod naslovom Lexicon Latino-Illyricum. Prvi je dio toga rukopisnog rječnika, hrvatsko-latinski (u dva sveska), nažalost, izgubljen. Drugi dio, latinsko-hrvatski, sastavljen je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, dakle približno 1700. godine. Taj se rukopisni rječnik čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu.

Glavno mu je pjesničko djelo Odiljenje sigetsko, niz elegičnih razgovora i oproštaja sa Sigetom i s njegovim junacima.

Djelo Croatia rediviva povjesničar Fredo Šišić označio je jednim od najvrjednijih spisa u ranijoj hrvatskoj historiografiji. To je prvi historijski rad u službi aktualne politike kojim Vitezović izražava protest protiv Karlovačkoga mira, koji je Hrvatsku prikratio za njezin drevni teritorij.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuvaju se njegovi rukopisi, pisma i tiskana djela, među kojima je i jedan od dva sačuvana primjerka djela Croatia rediviva, koje je i digitalizirano te dostupno na portalu Digitalizirana baština. U povodu 300. obljetnice Vitezovićeve smrti izdan je katalog Pavao Ritter Vitezović u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koji donosi Vitezovićev opus, rukopise, pisma i tiskana djela prema vremenu nastanka, koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, kao i popis sve poznate literature o Pavlu Ritteru Vitezoviću i njegovu djelu.

Ovaj zgotovljen spis uz brigu, trošak i napor,
            Čitat će zauvijek svijet dajući povoljni sud.
Idi, nek prati te sreća i dostojne poštuj, a mržnje
            Drugih ne boj se ti. Pozdravljam sada te ja.

(Oživljena Hrvatska – Croatia rediviva, P. R. Vitezović, prevela i priredila Z. Blažević)