Obljetnica objavljivanja prvoga tiskanog rječnika hrvatskoga jezika

Objavljeno 25.8.2017.

Faust Vrančić sastavio je i 25. kolovoza 1595. godine objavio u Veneciji prvi rječnik hrvatskoga jezika – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae (!), & Ungaricae), koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Vrančić hrvatski jezik smatra jednim od pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. U Dictionariumu se u polaznome  stupcu nalazi latinski (Latine) jezik, a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice).

Na naslovnici piše Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, 1595. Zatim dolazi s velikim naslovom posveta s nadnevkom 25. VIII. 1595: Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem. U njoj Faust svoj petojezični rječnik posvećuje svojemu prijatelju španjolskom isusovcu Alfonsu Carrillu, koji ga je potaknuo na objavljivanje.

Osim petojezičnoga rječnika, Vrančić u Dictionarium uvrštava i dvostupčani popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari, a u završnome poglavlju kršćanskog nauka (Institutio christiana) na pet jezika donosi Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko te Oče naš i Zdrava budi Maria.

Vrančić čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom, koje je u ono vrijeme bilo književnim jezikom i njime se u prošlosti govorilo na znatno širem području negoli danas. Rasprostiralo se ne samo po otocima nego i u velikome dijelu dalmatinskoga područja, dopiralo do Like, porječja Kupe, Slavonije i dijela Bosne, a nekolicina stručnjaka smatra kako se njime govorilo i u Dubrovniku. Ono je Vrančiću kao Šibenčaninu bilo najbliže i on ga je držao najljepšim među trima hrvatskim narječjima. Svoj procvat i vrhunac doživljava u 16. stoljeću. U njem svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić.

Vrančićevim rječnikom poslužili su se u sastavljanju svojih rječnika Thesaurus Polyglottus i Hieronymus Megiser te hrvatski leksikografi Jakov Mikalja, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec i Ardelio Della Bella.

Uz Vrančićevo dopuštenje češki benediktinac Petr Loderecker 1605. godine u drugome izdanju pridodaje još dva jezika, češki (Bohemice) i poljski (Polonice), koji su, kao i njemački stupac, otisnuti goticom.

Treće izdanje Vrančićeva rječnika pod naslovom Dictionarium pentaglottum priredio je i u Bratislavi 1834. objavio mađarski liječnik i leksikograf József Török, četvrto izdanje 1971. bibliofilski je pretisak Libera, nakladničke kuće Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Češki slavist Antonín Měšťan pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu 1990. objavilo je šesto izdanje, dok je Novi Liber 1992. priredio sedmo izdanje, što je zapravo vjerni pretisak prvoga. Godine 2005. Novi Liber pretisnuo je i izdanje iz 1605. godine.