Najvećemu hrvatskom pjesniku ljubavi…

Objavljeno 19.2.2018.

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće, igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajući glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo
dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

(Obična pjesma)

Čitajući stihove jedne od najljepših ljubavnih pjesama hrvatskoga pjesništva, prisjećamo se Zvonimira Goloba, umjetnika pjesničke riječi, prevoditelja, antologičara, esejista i šansonijera. Njegovo ime nosi književna nagrada koja se dodjeljuje od 2003. godine, kao i Festival neobjavljene ljubavne poezije, koji se održava od 2009. godine. U Krapini se svake godine organizira i Festival hrvatske šansone Zvonimir Golob.

Zvonimir Golob rodio se u Koprivnici 19. veljače 1927. godine. Studirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, s kojega je izbačen 1948. godine, zbog druženja s tada osuđivanim Tinom Ujevićem. No, ta ga okolnost nije zaustavila na putu koji mu je talentom očito bio zacrtan. Kao profesionalni književnik i prevoditelj afirmirao se i preko časopisa Krugovi, kojemu je bio jedan od utemeljitelja. Objavio je desetak zbiraka poezije, koje svjedoče o njegovu postupnom poetskom sazrijevanju, ali i smjeni suvremenih tendencija u pjesništvu. Uz Irenu Vrkljan i Mariju Čudinu, predstavnik je nadrealizma u hrvatskome pjesništvu. Zbirka Elegije iz 1963. godine po mnogočem je prijelomna i osobita u njegovu opusu. Objavio ju je približno na polovici svojega životnog vijeka, i ona ga je konačno usmjerila prema ljubavnoj poeziji, koja mu je uskoro postala zaštitnim znakom. Te iste godine s nekoliko kolega utemeljuje i Studio 64, iz kojega će se razviti Zagrebačka škola šansone. Pisanje, ali i skladanje šansona, utjecat će na poetski izraz u njegovim kasnijim zbirkama. Dobru suradnju ostvario je s bardom hrvatske poezije i šansone Arsenom Dedićem, koji je bio izvođač brojnih Golobovih stihova. Jedno je od najvrjedijih svjedočanstava te suradnje album Dedić Golob, snimljen 1977. godine, gdje tekst i glazbu svih pjesama potpisuje naš obljetničar.

Sklonost prema poeziji i pisanoj riječi pokazivao je i u drugim područjima svojega djelovanja. Priredio je antologiju hrvatske ljubavne poezije Gorki med, izbor iz češke i slovačke poezije Milovanja prije sna te leksikon Suvremeni pisci Hrvatske s Alojzom Majetićem. Jedan je od istaknutijih i svakako ponajboljih prevoditelja inozemne poezije na hrvatski jezik.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je 260 zapisa o njegovim djelima.

Istaknuti hrvatski književnik Zvonimir Golob preminuo je 1. lipnja 1997. godine u Zagrebu.

Jednom je rekao: „Ja sam samo čovjek koji piše o onome što vidi i čuje….moje pjesme su moja duša.“

Dušo moja, i kada krenem
tako bih rado da se vratim.
Ti ne znaš da je pola mene
ostalo s tobom da te prati,

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mom dlanu,
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

(Dušo moja)