„Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!“ – uz obljetnicu smrti S. S. Kranjčevića

Objavljeno 30.10.2017.

… I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! – poznati su stihovi koje je velikan hrvatske poezije Silvije Strahimir Kranjčević izrekao u svojoj pjesmi Mojsije.

Jedan od najistaknutijih pjesnika hrvatskoga realizma i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnome je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenik, 1883. godine odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju. Smatra se kako je boravak u Rimu na njega ostavio poseban dojam koji je poslije pokušao prenijeti kroz pjesme. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe te odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu jer se nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo – to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Prvu pjesmu objavio je i on u Hrvatskoj vili (1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatoga pjesnika, dočekani su oduševljeno i proročanski: „Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!“ Iz Rima šalje još dvije pjesme šušačkoj Slobodi, a vrativši se iz Rima, objavljuje u Viencu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ZagrebuBugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku, s puno izričitih pohvala. Do sljedeće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju da su godine provedene u Bijeljini (1888. – 1892.) i drugi put u Livnu (1892. – 1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Kranjčević je počeo kao domoljubni pjesnik, a predstavio se i kao socijalno-satirički pjesnik. Progovorio je o bijedi malih ljudi, radnicima (Radniku), hrvatskim iseljenicima, o beskičmenjacima (Gospodskom Kastoru). Kao pjesnik misaonih pjesama (Mojsije, Zadnji Adam i dr.) zaokupljen je motivima slobode, ropstva, vjere u ideale, traženjem smisla života, čovjekovim položajem u svijetu, biblijskim motivima, motivom Krista (Eli! Eli! Lama azavtani?!). Kranjčević je i pjesnik intimnoga nadahnuća te pjesnik krajolika (Iza spuštenih trepavica). Ako je osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatskom književnošću prevladavala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu. U Sarajevu osam godina (1895. – 1903.) uređuje književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Tada je uživao veliku slobodu kao književnik i stekao velik ugled.
Stvorio je novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 205 zapisa o njegovim djelima.

Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, umro je u Sarajevu 29. listopada 1908. godine nakon teške bolesti, ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

Uoči blagdana Svih svetih i Dušnoga dana obilježavamo obljetnicu smrti pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. U danima koji slijede posvetimo naša razmišljanja i uspomene svojim najmilijima koji nisu više s nama, ali razmišljajmo i o tome kako ćemo i mi jednom krenuti s ovoga svijeta u vječnost. Prisjetimo se svih onih koje smo jednom poznavali, a danas nisu među nama…

U noći spomena mrtvih, dok tisuć varnica drhti
S trave uvele, grobne, ko iskre divlje da blude
Zvijezdi našoj po kori, nad carstvom spokojne smrti
Cara i roba, uma i lude…

Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede
I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista
I suze vrele se toče, a ruke ih brišu blijede
U staru krpu il komad batista…

…Moje su oči suhe! Duh moj trza me negdje
U bezdan svemirske magle, na konac mirijada;
Vjerujem: da sam ko ona vječit svuda i svagdje,
Iskra, a ne znam, gdje gori joj klada!

Svedno mi, samo kad ćutim, da s panja sam iver njena;
Neka me vitla oluja, svedno mi, kuda me tjera.
Počinut i ja ću negdje, na pragu novoga trena
Reći ću: Vjerovah, da spasava vjera! (…)

(U noći mrtvih)

Izvor naslovne fotografije.