„Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!“ – uz 110. obljetnicu smrti S. S. Kranjčevića

Objavljeno 29.10.2018.

… I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!

(Mojsije)

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati! – poznati su stihovi koje je velikan hrvatske poezije Silvije Strahimir Kranjčević izrekao u svojoj pjesmi Mojsije.

Jedan od najistaknutijih pjesnika hrvatskoga realizma i pravaš Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. veljače 1865. godine u Senju. U rodnome je gradu započeo školovanje, a kako je htio postati svećenik, 1883. godine odlazi na teološki studij u Rim, od kojega brzo odustaje te napušta Italiju. Smatra se kako je boravak u Rimu na njega ostavio poseban dojam koji je poslije pokušao prenijeti kroz pjesme. U Zagrebu završava jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-povijesne grupe te odlazi službovati u Bosnu i Hercegovinu jer se nije mogao zaposliti u Khuenovoj Hrvatskoj. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo – to su njegove životne postaje, gradovi u kojima nije samo ostvarivao svoju egzistenciju nego i pjesnički sazrijevao. Prvu pjesmu objavio je i on u Hrvatskoj vili (1883.), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje tada već vodi Eugen Kumičić, borbeni stihovi mladoga, posve nepoznatoga pjesnika, dočekani su oduševljeno i proročanski: „Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!“ Iz Rima šalje još dvije pjesme šušačkoj Slobodi, a vrativši se iz Rima, objavljuje u Viencu pjesmu Noć na Foru i u Senju, odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ZagrebuBugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima; Milivoj Šrepel napisao je o njima prvu kritiku, s puno izričitih pohvala. Do sljedeće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898.) proći će više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902.) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908.). Sve one potvrđuju da su godine provedene u Bijeljini (1888. – 1892.) i drugi put u Livnu (1892. – 1893.) bile njegovo najplodnije razdoblje pune pjesničke zrelosti. Kranjčević je počeo kao domoljubni pjesnik, a predstavio se i kao socijalno-satirički pjesnik. Progovorio je o bijedi malih ljudi, radnicima (Radniku), hrvatskim iseljenicima, o beskičmenjacima (Gospodskom Kastoru). Kao pjesnik misaonih pjesama (Mojsije, Zadnji Adam i dr.) zaokupljen je motivima slobode, ropstva, vjere u ideale, traženjem smisla života, čovjekovim položajem u svijetu, biblijskim motivima, motivom Krista (Eli! Eli! Lama azavtani?!). Kranjčević je i pjesnik intimnoga nadahnuća te pjesnik krajolika (Iza spuštenih trepavica). Ako je osamdesetih godina 19. stoljeća hrvatskom književnošću prevladavala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevu pjesništvu. U Sarajevu osam godina (1895. – 1903.) uređuje književni časopis Nadu, koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Tada je uživao veliku slobodu kao književnik i stekao velik ugled.
Stvorio je novi pjesnički govor u hrvatskoj književnosti i uzdigao hrvatsko pjesništvo na europsku razinu.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 210 zapisa o njegovim djelima.

Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik i istinska hrvatska domoljubna veličina, preminuo je u Sarajevu 29. listopada 1908. godine nakon teške bolesti, ne navršivši četrdeset četvrtu godinu života.

Kad mi klone hladno čelo,
Kad dogori svijeća moja,
Kad mi mrtve oči sklopi
Samilosna ruka koja –
I kad tuđa suza čija
Oplače mi puste dane,
Braćo moja, ljudi moji,
Smilujte se onda na me!
Kopajte mi mirna groba
Na brežuljku u slobodi,
Pospite ga sitnim cvijećem,
Kojim svježa gora rodi.
Spletite mi vijenac zadnji,
Što po rosi ranoj miri,
Da po njemu rado panu
Male ptice i leptiri.
O, te ptice i leptiri,
O, taj dragi svijet mali,
Stoput su me, stoput su me
Nesuglasna razdragali.
A ja sam ih rado gledo,
Tepao im pjevajući,
Ljubio ih kano ropče
Za slobodom uzdišući.
I kad čuju mlade mome,
Okle živa pjesma zuji,
Veselo će tamo doći,
Gdje su leptir i slavuji –
Ah, ja ne ću ništa znati;
U pepelu okle žara –
Al nek pjeva, nek se širi
Svač’je srce sred njedara!
Nek se pjeva, nek se grli,
Nek se lako kolo vodi;
Ne bojte se zlobna svijeta,
Njega nema u slobodi.
A čemu vas za njeg briga,
Čemu vam se patit s njega?
Ljubite se, dok ste živi,
Da ne mroste željni svega.
I ako se desi negdje
Kakva bijeda bosa, gola,
Što je svijet hladno goni
Iz svog tora, iz svog kola,
Grobu momu neka dođe,
A ja ću se molit Bogu,
Nek me pusti stati malo,
Da mu nešto kazat mogu.
Reći ću mu: Što si došo?
Nemam hljeba, da ti dadem,
Nemam krvi, da te grijem;
Ta ni sebe ne imadem!
Krova nemaš? Lezi amo
U moj ovaj krevet mali,
Da dijelimo i to zadnje,
Što su meni ljudi dali!

(Kad mi klone…)