Ljerko, srce moje, ti si lutka mala … — u spomen na Antuna Gustava Matoša

Objavljeno 13.6.2014.

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš — to je šala.

Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.

(Djevojčici mjesto igračke)

Čitajući stihove jedne od najljepših pjesama o čaroliji djetinjstva, prisjećamo se znamenitoga hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša. Bez njegova stvaralaštva na prijelazu stoljeća, hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu je danas poznajemo. Smatra se da ju je Matoš pokrenuo iz razdoblja mirovanja i uveo u okruženje svjetske pisane riječi.

Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali mnogo će i trpjeti, riječi su babice upućene majci Mariji nakon Matoševa rođenja.

Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. u Tovarniku u zapadnome Srijemu. S dvije godine preselio je s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a poslije i kao orguljaš u crkvi sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred, s negativnim ocjenama iz propedeutike, fizike i hrvatskoga jezika. Uz redovitu školu, pohađao je i satove violončela.
Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet. Zbog loših rezultata izgubio je novčanu potporu te je morati napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U časopisu Vienac 1892. objavljuje svoju novelu Moć savjesti, koja se smatra početkom razdoblja moderne. Iste godine odlazi u vojsku, ali već sljedeće bježi iz vojske, prvo u Srbiju (Beograd), a zatim u Pariz, 1899. godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnome orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. Ondje započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost.

Nakon Beograda i kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. Iz Ženeve putuje u Pariz početkom kolovoza 1899. i tamo ostaje sve do 1904., živeći na rubu bijede. Pariz ga je privukao jer je u to doba središte europskoga kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznat će se s djelima Poa, Baudelairea i Gautiera.

Godine 1908. vraća se u Zagreb, nakon što su ga austrougarske vlasti pomilovale. Nakon povratka polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Kao 40-godišnjak u Italiji bezuspješno pokušava liječiti rak grla i uha. Umro je 17. ožujka 1914. u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.

Pripovjedački Matošev opus (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) sadrži široku panoramu tema i motiva. Tematski se može podijeliti na novele s nacionalnom tematikom (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.) i novele s kozmopolitskim temama i neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Pišući o svojim putovanjima, služi se uglavnom impresionističko-asocijativnom metodom. Krajolik Matošu služi kao građa za unutarnji doživljaj svijeta i života; poistovjećuje se s duševnim stanjem, karakterom, s naravi (Oko Lobora).

Antun Gustav Matoš počeo je pisati i objavljivati pjesme dosta kasno – približno 1906. Napisao ih je osamdesetak, a skupljene su i tiskane u zbirci Pjesme tek 1923., nakon pjesnikove smrti. Odlikuje ih visok smisao za formu, glazbenost, istančan ritam, spajanje boja i mirisa (sinestezija). Bile su prava novost u onodobnoj hrvatskoj književnosti, donoseći pjesničko iskustvo francuskoga simbolizma, posebno na području glazbenosti riječi i stihova. U njima je ostvarena ogledna strogost sonetnoga stiha, ali i začudnost pjesničke riječi oslobođene dotadašnje tradicije. Među sonetima nekoliko ih je antologijske vrijednosti (Utjeha kose, Nokturno, Djevojčici mjesto igračke, 1909). Njegovi pjesnički učenici – Ljubo Wiesner i Tin Ujević – nastavili su, svaki na svoj način, tragom učitelja.

Matoš je tvorac hrvatske impresionističke i stilističke kritike, ističući dojam, impresiju kao temeljno polazište u kritičarskome radu. Pisao je o najznamenitijim ličnostima suvremene hrvatske lirike, o Vidriću, Domjaniću, Begoviću i Kranjčeviću.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se dio njegove rukopisne ostavštine, uključujući pjesme Bajaderin sonet, Maćuhica i Živa smrt, dio korespondencije, kritički osvrt Lirska šetnja te feljton Literatura i skandali.

U Knjižnici su pohranjeni i Matoševi Ogledi iz 1905., kao i zbirka Pjesme iz 1923. godine.

Danas njegovo ime nose brojne škole i ulice te nekoliko kulturnih društava. U Zagrebu mu je podignut i spomenik na gornjogradskoj klupi, na kojoj sjedi i promatra prekrasnu panoramu grada.