„Ko svoj može biti, tudj nek ne bude!“ – uz obljetnicu rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga

Objavljeno 28.5.2018.

…Nemislimo, da jezik naš nije jošte prikladan zato, da ga u javne poslove uvedemo: ta on je bio prie 800 godinah jezik diplomatički harvatskih i sarbskih kraljevah, a kasnie i turskoga carstva, on je tako bogat, tako izdelan, tako blagozvučan, kao što je malo samo jezikah na svetu; on poseduje u ostalih slavjanskih narečjih neizcarpivo blago: zašto bi dakle bojali se i oklevali uvesti ga u javni život; zašto bi se bojali reći, da mi želimo, da nam se zakoni i zapovedi pišu u krasnom našem materinskom jeziku, kad se to nisu plašili učiniti drugi narodi, kojim je jezik mnogo surovii i siromašnii „Ko svoj može biti, tudj neka ne bude!“ (…)

(I. K. Sakcinski – Govor u Hrvatskome saboru 2. svibnja 1843.)

Čitajući poznati govor o vrijednosti i bitnosti narodnoga (hrvatskoga) jezika, prisjećamo se istaknutoga hrvatskog povjesničara, književnika i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu. Gimnaziju je završio u rodnome Varaždinu, a filozofiju je studirao u Zagrebu. Prekinuvši studij, prešao je u vojni poziv te je polazio kadetsku školu u Kremsu. Tijekom školovanja počeo se baviti književnim radom na njemačkome jeziku. Premda je mlad postao časnik u Beču, upoznavši se s Gajem, postaje oduševljeni ilirac, i to toliko da je brzo napustio časničku službu kako bi se vratio u Hrvatsku i uključio u politički život, boreći se protiv mađarizacije i cenzure. Postao je tako jedan od vođa ilirskoga pokreta te je šest godina obnašao dužnost velikoga suca Varaždinske županije i velikoga župana zagrebačkoga, ali je smijenjen i otada se više nije bavio politikom.

Ivan Kukuljević Sakcinski ostao je zapamćen jer je prvi održao govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru 1843. godine, promičući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, tako da je njegov govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore visoke aristokracije. I ostali njegovi govori u Hrvatskome saboru i na županijskim skupštinama otkrivali su beskompromisno zauzimanje za hrvatsku slobodu i samostalnost. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika.

Od 1851. pa do 1858. godine bio je predsjednik Matice ilirske. Godine 1863. utemeljio je Samostalnu narodnu stranku i pokrenuo stranački list Domobran. Gotovo trinaest godina poslije (1876.) prvi je predsjednik Matice hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do svoje smrti.

Kukuljević se bavio i književnim radom, objavivši drame s povijesnim sadržajem. Godine 1839. objavio je dramu Juran i Sofija ili Turci kod Siska koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Nazvao ju je junačka drama u trih činih. To je prva preporodna drama koja je javno prikazivana. Uspjeh prvoga prikazivanja u Sisku ponovio se i u Zagrebu. Pretisak je izišao u Zagrebu 1989. godine.
Osim drame Juran i Sofija, objavio je tragediju Marula te pjesme Slavjanke i Povijesne pjesme.

Utemeljenjem Društva za povjesnicu jugoslavensku (1850.), uređivanjem časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851. – 1875.) te objavljivanjem svojih vrijednih monografija izradio je temelje moderne hrvatske historiografije. Golemu biblioteku i brojne vrijedne rukopise ostavio je Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu, čiji je bio počasni član.

Ivan Kukuljević Sakcinski bio je prvi zemaljski konzervator umjetničkih spomenika. Proputovao je sve naše krajeve, a zatim i Albaniju i Istru. Skupljao je građu za povijest južnih Slavena, a posebno Hrvata. Objavio je prvi južnoslavenski biografski leksikon umjetnika Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859. – 1860.). Djelo je izlazilo u sveščićima, a tiskano je u pet brojeva. Iako nije dovršeno, njime je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Djelo je u sveščićima izlazilo i na njemačkome jeziku, ali i ono je ostalo nedovršeno.

Autor je i prve hrvatske znanstvene bibliografije Bibliografia hrvatska I. Tiskane knjige (1860. – 1863.).

Bitno je spomenuti i njegovo djelo Acta Croatica – Listine hrvatske (1863.). Pod imenom Acta Croatica podrazumijeva se skup srednjovjekovnih privatnopravnih dokumenata napisanih glagoljicom, ćirilicom i latinicom, na hrvatskome jeziku. Prvi ih je objavio pretežno glagoljicom Ivan Kukuljević Sakcinski 1863. godine.

U djelu Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886.), u kojem je napisao za članove novoustrojene Matice hrvatske niz biografskih studija o glasovitim Hrvatima, prikazuje život i djelovanje mnogih pisaca i političara. Biografije su popraćene slikama pojedinih osoba.

U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu 2016. godine bila je otvorena izložba posvećena 200. obljetnici rođenja Ivana Kukuljevića Sakcinskoga pod nazivom Ivan Kukuljević Sakcinski u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu: u povodu 200. obljetnice rođenja.

Svojom vrlo plodnom djelatnošću znatno je utjecao na politički razvoj, kao i na razvoj hrvatske kulture i povijesnih znanosti.

Ivan Kukuljević Sakcinski preminuo je 1. kolovoza 1889. godine u dvorcu Tuhakovec u Hrvatskome zagorju.

… Krasan, veličanstven zaisto pozor! kao zlatom posejana su jurve sva brda, ter ista tavnasjena od dolina isčežnjiva pred jasnom svjetlinom nebesa! – Sunce! ti njegda prvi bože praotacanaših, ti viru svake srjeće, kojim se zemlja napaja, zašto uništavaš sjeme nade naše, namjesto da gadozrijeliti dopustiš? – sunce! kada ćeš ti zlatnimi slobode zraci prodrijeti tavnu noć našega takoteškoga i nemilostivoga ropstva, ter kada ćeš tvoga dušmana, nevjernog Turčina, odagnati? (…)

(ulomak iz drame Juran i Sofija ili Turci kod Siska)