I slušam more dobrojutro veli … – uz obljetnicu rođenja Josipa Pupačića

Objavljeno 18.9.2015.

i gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobrojutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobrojutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobrojutro kažem more zlato
i dobrojutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru

(More)

More kao vječno nadahnuće budi u nama toliko osjećaja i spremno je podnijeti sve … Sluša nas, smije se, grli nas … Koliko je more divno, najbolje je opisao u svojoj pjesmi More Josip Bepo Pupačić, jedan od najboljih hrvatskih književnika.

Josip Bepo Pupačić rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu pokraj Omiša. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu, a diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik kultnoga časopisa Krugovi i časopisa Književnik. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta, a u Lyonu i Londonu lektor je i profesor hrvatskoga jezika. Njegovo je pjesništvo na tragu Kaštelana i Šimića, a u moderan izričaj unosio je elemente folklora hrvatskoga tradicionalnog pjesništva. Iskonska veza sa zavičajem jedan je od temeljnih pokretača poezije Josipa Pupačića. Njegova prva pjesnička zbirka Kiše pjevaju na jablanima sva je u znaku spontanoga, doživljaja rodnoga kraja, nostalgičnoga povratka u djetinjstvo i pokušaja obnove čvrstoće prvotnih emocija. Pjesnikov je doživljaj svijeta panteistički: u gotovo svakome stihu osjeća se divljenje prema prirodi, začudnost prema njezinim ljepotama i zagonetkama te potpuna stopljenost s njom (Povratak u djetinjstvo, Cetina, Mladoj vrbi, Uspavanka, Vodama Cetine i dr.). Međutim, već u tim ranim pjesmama provlači se diskretna nota tragizma, egzistencijalne tjeskobe i tamnih slutnja koje razaraju idilu krajolika. Takva stanja prevladavaju u sljedećim zbirkama Mladići i Cvijet izvan sebe u kojima se Pupačić predstavlja kao pjesnik egzistencijalističkih preokupacija. Iako i u tim knjigama ima bljeska čistoga lirizma i spontanih doživljaja, poput antologijske pjesme More, lirske reminiscencije i evokacije praćene su u pravilu nemirom, sumnjom, bolnim osjećajima, doživljajem prolaznosti, opsesijom smrti te zapitanošću o smislu života (Tri moja brata, Oporuka, Notturno šumovitog brežuljka).

U daljnjem stvaranju u pjesničkim zbirkama Ustoličenje i Moj križ svejedno gori, Pupačić sve više naginje lirskoj apstrakciji i eksperimentima na formalnome planu. Njegov se poetski izraz intelektualizira i hermetizira, ekspresija je grčevita, napeta, isprekidana, daleko od nekadašnje lakoće i spontanosti. U traganjima za mogućnostima poetskoga izraza vraća se ponekad i srednjovjekovnim tekstovima; njima obnavlja vlastitu teksturu i postiže iznenađujuće učinke.

Objavio je sljedeće zbirke pjesama: Kiše pjevaju na jablanima, Mladići, Cvijet izvan sebe, Oporuka i Ustoličenje, a posmrtno su mu izišle zbirke Moj križ svejedno gori i Uspravan hod.

Dobrojutro more tradicionalna je književna i kulturna manifestacija koja se od 1997. godine održava svakoga kolovoza u Podstrani u spomen na hrvatske književnike Josipa Pupačića, Dragu Ivaniševića, Juru Kaštelana i Nikolu Milićevića, kojima je poljički kraj bio zavičaj, i kao takav se odrazio u njihovim književnim djelima. Ime nosi po Pupačićevoj istoimenoj zbirci Dobrojutro more.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 130 zapisa o njegovim djelima.

Josip Pupačić poginuo je 23. svibnja 1971. godine u zrakoplovnoj nesreći na Krku.

Nekoliko mjeseci prije tragične nesreće Josip Pupačić napisao je pjesmu Moj križ svejedno gori, za koju njegovi poštovatelji tvrde da je svojevrsna lirska slutnja skorašnje smrti. U toj tragičnoj nesreći poginule su i njegova supruga Benka i kći Rašeljka. Istoimena, posljednja njegova zbirka pjesama, izdana je posmrtno 1971. godine.

Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj
zvijezdi …

Marin Topić autor je slike koja nosi naziv Dobro jutro more, a posvetio ju je pokojnomu hrvatskom književniku Josipu Pupačiću.