„I ja, koji pišem srcem punim tebe ove čudne rime…“ – uz Dan ljubavi

Objavljeno 14.2.2019.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijim putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići…

(Dobriša Cesarić – Povratak)

Slavite 14. veljače kao Dan ljubavi ili slavite neki drugi dan, svejedno. Ili slavite svaki dan, ali ako ikako možete, budite zaljubljeni svaki dan, cijeli život, jer tako ćete uvijek ostati mladi i veseli.

Jedina bitna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.

(Albert Schweitzer)