„I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče…“ – u spomen na Vladimira Nazora

Objavljeno 30.5.2018.

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. – Kao voda tišinom razl’jeva se.
Sunčani ditiramb.

… Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!

… Zemniče, ja sam pjan. (…)

(Cvrčak)

Čitajući antologijsku pjesmu Cvrčak, prisjećamo se hrvatskoga pjesnika, prozaista, prevoditelja i esejista Vladimira Nazora.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. godine u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka, kojemu se samo jednom nakratko vratio. Uz gimnaziju u Splitu i studij prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Nazor je najviše vremena proveo u Istri i Hrvatskome primorju.

Vladimir Nazor jedan je od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti. Prešao je put od pjesnika početnika u traženju svojega vlastitog puta, preko nacionalno angažiranoga poetskog tribuna, ponesenoga mitološkim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskoga puka, do pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkoga zanosa prirodom, koja se prije svega napaja na izvoru poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova.

Njegova su prva djela, Slavenske legende (1900.) i Živana (1902.), obojena vrtlogom sjajnih boja, životnošću te strastvenošću ljudske naravi. Iako naraštajem u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čem nije preuzeo zasade moderne – artizma i dekadencije.

Godine 1904. u Zadru je objavio Knjigu o hrvatskim kraljevima, kao pjesnički nacrt za svoju najpoznatiju zbirku povijesnih nacionalnih pjesama Hrvatski kraljevi (1912.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a u to je vrijeme započeo pisati i istarske sonete. Nekoliko godina poslije Matica slovenska objavila je Veloga Jožu – djelo po kojem se najviše prepoznaje Nazorova proza, a koje je on smatrao neuspjelim. U tome vremenu nastaju i njegove antologijske zbirke pjesama, i to Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko alegorijskih knjiga – epove Utva zlatokrila i Medvjed Brundo te zbirku priča Stoimena.

Nakon kratkoga izbivanja s književne scene zbog političkih razloga vratio se pripovijetkama Pastir Loda i Dedek Kajbumščak, a nakon rata objavio je zbirku Pjesme partizanske. Posljednji javni nastup imao je 1949. godine, kada je kao novoprimljeni akademik čitao novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, nagovijestivši svoju smrt.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 935 zapisa o njegovim djelima, a u sklopu brojnih ostavština, Knjižnici su darovani rukopisi njegovih pjesama, pripovijedaka, prepjeva, dnevnika, eseja, članaka, osvrta, bilježaka i korespondencije, dostupni u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK.

Vladimir Nazor preminuo je 19. lipnja 1949. godine. Od najhrvatskijega našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkome Mirogoju beskrajna povorka poštovatelja.

O njegovoj vrijednosti za hrvatsku književnost i kulturu svjedoči podatak kako je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao Nagrada Vladimir Nazor, koja se svake godine, na obljetnicu njegove smrti, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma.

Kad bi meni mladom
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,

Od šarena drva
Vesla bih tesao.
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.

Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala. 

A kada bih svijet
Obašao cio,
Tu bih lađu svoju
Svime napunio.

Donio bih majci
Svega blaga dosti,
Djedu lulu s drškom
Od slonove kosti. (…)

(Zlatna lađa)