Dvjesto godina od rođenja Dragojle Jarnević

Objavljeno 4.1.2012.

Na poznatoj litografiji Muževi ilirske dobe, koja prikazuje sve istaknute ilirce 19. stoljeća, mjesto su pronašle i dvije ugledne žene: grofica Sidonija Erdödy Rubido, u ono doba omiljena operna pjevačica, iDragojla Jarnević, hrvatska književnica i učiteljica, koje se posebno sjećamo na današnji dan. Uz dvjestotu obljetnicu rođenja ove ugledne Karlovčanke, prisjetit ćemo se njezina života i rada, kao i uloge koju je odigrala u kulturnom i društvenom životu svojega vremena.

Dragojla Jarnević rođena je na današnji dan, 4. siječnja 1812. godine u Karlovcu. Nakon školovanja u rodnom gradu radila je kao odgojiteljica u plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji. Nakon povratka u Karlovac 1840. godine priključila se ilirskom pokretu, te je uskoro postala jedna od njegovih najistaknutijih pristaša. Njezin povratak u domovinu ujedno je značio i okretanje pisanju na hrvatskom, iako je, što je tada bilo uobičajeno za više slojeve društva, bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi.

Književno stvaralaštvo Dragojle Jarnević, kao i njezino javno djelovanje, za razvoj hrvatske kulture od velikog su značaja i vrijednosti. Iako svojom preporodnom poezijom nije dosegla poetsku razinu suvremenog pjesništva, njezini prozni tekstovi stoje na samom početku razvoja hrvatske proze. Pripovijesti je objavljivala u tadašnjoj periodici, a izdala je i zbirku Domorodne poviesti 1843. godine. U tim tekstovima, koji se prema običaju onoga vremena nazivaju „povijesti“, česti su motivi naslijeđeni iz hajdučko-turske novelistike, iako se u nekim njezinim novelama mogu iščitati i naznake protorealizma, koje će vješto kanonizirati August Šenoa. Autorica je i romana Dva pira, koji je izlazio u časopisuDomobran 1864. godine. Uz roman Požeški đak Miroslava Kraljevića, riječ je o prvom djelu ove vrste u novijoj hrvatskoj književnosti.

Najvrednija ostavština Dragojle Jarnević bez sumnje je njezin Dnevnik, iznimno opsežno djelo koje je pisala s prekidima od 1833. do 1874., a koji je tiskan tek 2000. godine. Današnjem čitatelju, kao i proučavatelju kulturnih i političkih prilika onog vremena, taj je tekst zanimljivo svjedočanstvo o brojnim događajima i poznatim ljudima Hrvatske 19. stoljeća. Također, ovaj nam ispovjedni tekst otkriva i brojne zanimljivosti iz Dragojlina privatnog života, poput primjerice zaljubljenosti u književnika Ivana Trnskog.

Zasluge Dragojle Jarnević očituju se i u njezinim nastojanjima da u Karlovcu osnuje privatnu djevojačku školu, svjesna potrebe za boljim obrazovanjem ženskog pučanstva, radi njihova uključivanja u društveni i kulturni život zemlje. Iako ideju nije uspjela realizirati, nastavila je s podučavanjem djece u svojem domu. Njezin napor u svladavanju hrvatskog jezika, vidljiv i iz stranica Dnevnika, svjedoči da je bila svjesna njegova značenja i uloge za hrvatsko društvo. Priznanje suvremenika stekla je pak i samom činjenicom da je u „muškom“ 19. stoljeću bila jedna od rijetkih žena koja se bavila književnošću.

Izgubili se naši gosti, i opet je mir u kući. Dobitak što mi osta po njima, jest: da sam slušala i ponešto učila hrvatski moj materinski jezik. Oj kakove sramote za mene, da neznam čistim materinskim jezikom govoriti. Ali kako bih se bila naučila, kada neima knjiga, iz kojh bi učiti mogla. Istina, da izlaze hrvatske novine i Danica ilirska, ali taj list stoji monogo na godinu, pa nije tako lako tolik novac dati. Više nego do sada ću ipak govoriti hrvatski, i to imam priliku Vranićem i Neralićem, s kojima e češće sastajemo i hrvatski razgovaramo. Neznam kako mi ipak hrvatski jezik stran i težko mi se k njemu za svakdanje obćenje priučiti. Pa s kime da i obćim. Tko godj dodje govori njemački, a i škole su sve njemačke pa kako i gde se usavršiti u hrvatskom. Za desetu svaku njemačku rieč nalazi se tek jedna hrvatska.

(Dragojla Jarnević, Dnevnik, priredila Irena Lukšić, Matica hrvatska Karlovac, 2000.)