Dragulju hrvatske barokne književnosti – u spomen na Anu Katarinu Zrinski

Objavljeno 16.11.2017.

O obitelji Zrinski, jednoj od najstarijih srednjovjekovnih plemićkih obitelji s hrvatskoga područja i zrinsko-frankopanskoj uroti pisali su mnogi povjesničari, književnici i drugi autori. U svim je tim radovima Ana Katarina Zrinski središnji lik, a opisuju je kao odlučnu i prodornu ženu koja je do danas ostala jedna od najistaknutijih osoba u hrvatskoj povijesti.

I nestalo je blaga i nestalo je sreće
I nestalo je vas i zemaljske vaše moći
I ostala je spomen i ljubav vam u rodu,
Za tebe, Katarino, osobito kod žena.
Hrvatice se diče sa imenom ti slavnim…

(Krsta Slava Franić)

Ana Katarina Zrinski, sestra Frana Krste Frankopana, a od 1641. supruga Petra Zrinskoga, rođena je 1625. godine u Bosiljevu. Bila je najveća književnica hrvatske književnosti 17. stoljeća, a bavila se i hrvatskom diplomacijom. Poznata je i kao prva žena u Banskoj Hrvatskoj koja se bavila ne samo prevođenjem nego je i pisala tekstove.

Njezina jedina za života u Mletcima 1661. godine objavljena knjiga, molitvenik Putni tovaruš ili Prijatelj na putu, koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, hrvatska je knjiga najizrazitije pučke pobožnosti te jedno od najvrjednijih djela hrvatske barokne književnosti. Pretpostavlja se da je djelo prevedeno s njemačkoga jezika. U predgovoru se obraća cijelomu hrvatskom narodu i govori o potrebi da se knjige objavljuju na hrvatskome jeziku. Iza predgovora tiskana je njezina izvorna pjesma Vsakom onomu, ki štal bude ove knjižnice u kojoj su iznesene slične misli. Djelo sadrži molitve upućene pojedinim svecima, litanije, prepjeve pokornih psalama i druge nabožne tekstove. Molitve su u prozi, pune skrbi za život, za dobre odnose s ljudima i s Bogom. Napisana je jezikom ozaljskoga kruga, odnosno kajkavsko-čakavsko-štokavskim amalgamom, kakvim su njegovi pripadnici zamišljali književni jezik. Molitvenik je ukrašen s pet kvalitetnih bakroreza i bio je vrlo omiljen među vjernicima te je ponovno tiskan u Ljubljani 1687. i 1715. godine.

Putni tovaruš zrcalo je njezine vjere i domoljublja. Neki od tekstova iz te knjižice pravi su dragulji hrvatske barokne književnosti. U teškome ratnom vremenu svojega života spoznala je da je uz kruh i vodu za život potrebna i duhovna hrana. Kako bi to čovjeku pružila, pisala je knjižice, kojima je dala ime Putni tovaruš.

Njezini su snovi bili snovi njezine pogažene, porobljene i ponižene Domovine za koju je molila i s kojom se poistovjetila na svojem tragičnom životnom putu, od Bosiljeva, preko Ozlja, Čakovca i Graza, gdje je ispraćena bolešću, patnjama i poniženjima umrla 16. studenoga 1673. godine.

Iako je umrla mlada, za sobom je ostavila veliko djelo i duboki trag u hrvatskoj povijesti.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njezino djelo Putni tovaruš iz 1661. godine, a kao dragocjenost hrvatske pisane baštine bilo je predstavljeno i na izložbi Blago NSK.

Ti hrabra i postojana ženo,
koja si stajala na hrvatskoj Golgoti i
pod Hrvatskim Križem trpjela
tolika nestajanja Tvojih najmilijih,
zagovori nas, da imamo snage
donijeti svoj Križ na zadnju postaju.

(Névadónkról)