„Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan!“

Objavljeno 17.3.2017.

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća!; znaš li kad mi reče?
Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,

Teško,  teško onom koji jako voli.
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam ko kamen.

(Samotna ljubav)

Čitajući stihove jedne od najljepših pjesama hrvatske književnosti, prisjećamo se znamenitoga hrvatskog književnika, pjesnika, novelista, putopisca, kritičara, dopisnika hrvatskih listova, feljtonista, polemičara, ali i glazbenoga kritičara Antuna Gustava Matoša. Bez njegova stvaralaštva na prijelazu stoljeća, hrvatska književnost ne bi bila onakva kakvu je danas poznajemo. Smatra se da ju je Matoš pokrenuo iz razdoblja mirovanja i uveo u okruženje svjetske pisane riječi.

Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u zapadnome Srijemu. S dvije godine preselio je s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a poslije i kao orguljaš u crkvi sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti da je u gimnaziji pao sedmi razred, s negativnim ocjenama iz propedeutike, fizike i hrvatskoga jezika. Uz redovitu školu, pohađao je i satove violončela.

Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet. Zbog loših rezultata izgubio je novčanu potporu te je morao napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U časopisu Vienac 1892. objavljuje svoju novelu Moć savjesti, koja se smatra početkom razdoblja moderne. Iste godine odlazi u vojsku, ali već sljedeće bježi iz vojske, prvo u Srbiju (Beograd), a zatim u Pariz, 1899. godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnome orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. Ondje započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost.

Nakon Beograda i kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. Iz Ženeve putuje u Pariz, živeći na rubu bijede. Pariz ga je privukao jer je u to doba središte europskoga kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznat će se s djelima Poa, Baudelairea i Gautiera.

Godine 1908. vraća se u Zagreb, nakon što su ga austrougarske vlasti pomilovale. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Kao 40-godišnjak u Italiji bezuspješno pokušava liječiti rak grla i uha. Umro je 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.

Pripovjedački Matošev opus (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) sadrži široku panoramu tema i motiva. Tematski se može podijeliti na novele s nacionalnom tematikom (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.) i novele s kozmopolitskim temama i neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Pišući o svojim putovanjima, služi se uglavnom impresionističko-asocijativnom metodom (Oko Lobora).

Antun Gustav Matoš počeo je pisati i objavljivati pjesme dosta kasno – približno 1906. godine. Napisao ih je osamdesetak, a skupljene su i tiskane u zbirci Pjesme, tek 1923., nakon pjesnikove smrti, a dostupna je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Bile su prava novost u onodobnoj hrvatskoj književnosti, donoseći pjesničko iskustvo francuskoga simbolizma, posebno na području glazbenosti riječi i stihova. U njima je ostvarena ogledna strogost sonetnoga stiha, ali i začudnost pjesničke riječi oslobođene dotadašnje tradicije. Među sonetima nekoliko ih je antologijske vrijednosti (Utjeha kose, Nokturno, Djevojčici mjesto igračke, 1909). Njegovi pjesnički učenici – Ljubo Wiesner i Tin Ujević – nastavili su, svaki na svoj način, tragom učitelja.

Matoš je tvorac hrvatske impresionističke i stilističke kritike, ističući dojam, impresiju kao temeljno polazište u kritičarskome radu. Pisao je o najznamenitijim ličnostima suvremene hrvatske lirike, o Vidriću, Domjaniću, Begoviću i Kranjčeviću.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu stotu je obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša obilježila brojnim događajima, uključujući predstavljanje Virtualne zbirke djela Antuna Gustava Matoša i kampanju Matoš i ja za promicanje vrijednosti Matoševih djela, njihovo čitanje te izgradnju virtualne zbirke.

U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se dio njegove rukopisne ostavštine, uključujući pjesme Bajaderin sonet, Maćuhica i Živa smrt, dio korespondencije, kritički osvrt Lirska šetnja te feljton Literatura i skandali.

U Knjižnici su pohranjeni i Matoševi Ogledi iz 1905., kao i zbirka Pjesme iz 1923. godine.

Nakon Matoševe smrti brojne novine i časopisi dostupni na Portalu starih novina i časopisa, uključujući Jutarnji list, pisali su o njem i njegovu stvaralaštvu.

Danas njegovo ime nose brojne ulice, škole, knjižnice, knjižare, nakladničke kuće te kulturna društva. Matoš na klupi Ivana Kožarića, nakon Zagreba i Siska, od veljače 2014., inicijativom Udruge AMCA (Društvo bivših studenata hrvatskih sveučilišta) u Parizu, promatra šetače i život gradića Issy les Moulineaux pokraj Pariza.

Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan!

(Ivo Andrić)