„Ako se ikada opet vratim…“ – u spomen na Vladimira Nazora

Objavljeno 30.5.2019.

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

(Ako se ikada vratim)

Čitajući pjesmu Ako se ikada vratim, prisjećamo se hrvatskoga pjesnika, prozaista, prevoditelja i esejista Vladimira Nazora.

Hrvatski pjesnik Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. godine u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka, kojemu se samo jednom nakratko vratio. Uz gimnaziju u Splitu i studij prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Vladimir Nazor najviše je vremena proveo u Istri i Hrvatskome primorju.

Vladimir Nazor jedan je od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti. Prešao je put od pjesnika početnika u traženju svojega vlastitog puta, preko nacionalno angažiranoga poetskog tribuna, ponesenoga mitološkim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskoga puka, do pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkoga zanosa prirodom, koja se prije svega napaja na izvoru poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova.

Njegova su prva djela, Slavenske legende (1900.) i Živana (1902.), obojena vrtlogom sjajnih boja, životnošću te strastvenošću ljudske naravi. Iako naraštajem u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čem nije preuzeo zasade moderne – artizma i dekadencije.

Godine 1904. u Zadru je objavio Knjigu o hrvatskim kraljevima, kao pjesnički nacrt za svoju najpoznatiju zbirku povijesnih nacionalnih pjesama Hrvatski kraljevi (1912.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a u to je vrijeme započeo pisati i istarske sonete. Nekoliko godina poslije Matica slovenska objavila je Veloga Jožu – djelo po kojem se najviše prepoznaje Nazorova proza, a koje je on smatrao neuspjelim. U tome vremenu nastaju i njegove antologijske zbirke pjesama, i to Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko alegorijskih knjiga – epove Utva zlatokrila i Medvjed Brundo te zbirku priča Stoimena.

Nakon kratkoga izbivanja s književne scene zbog političkih razloga vratio se pripovijetkama Pastir Loda i Dedek Kajbumščak, a nakon rata objavio je zbirku Pjesme partizanske. Posljednji javni nastup imao je 1949. godine, kada je kao novoprimljeni akademik čitao novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, nagovijestivši svoju smrt.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 945 zapisa o njegovim djelima, a u sklopu brojnih ostavština, Knjižnici su darovani rukopisi njegovih pjesama, pripovijedaka, prepjeva, dnevnika, eseja, članaka, osvrta, bilježaka i korespondencije, dostupni u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK.

Vladimir Nazor preminuo je 19. lipnja 1949. godine. Od najhrvatskijega našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkome Mirogoju beskrajna povorka poštovatelja.

O njegovoj vrijednosti za hrvatsku književnost i kulturu svjedoči podatak kako je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao Nagrada Vladimir Nazor, koja se svake godine, na obljetnicu njegove smrti, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma.

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.