Adieu… – uz 110. obljetnicu smrti Mozarta hrvatskoga pjesništva

Objavljeno 30.9.2019.

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suze utrla
Što mi sa zjena pada.
– Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

(Adieu)

Čitajući stihove pjesme Adieu, koju možemo nazvati i pjesnikovim oproštajem, prisjećamo se Vladimira Vidrića, Mozarta hrvatskoga pjesništva kako ga je nazvao akademik Ante Stamać.

Vladimir Antun Ljubosav Vidrić rodio se 30. travnja 1875. godine u odvjetničkoj obitelji u Preradovićevoj ulici u Zagrebu. Nakon završene srednje škole odlazi na studij prava u Prag. U političku povijest ulazi kao jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Josipa Jelačića. U prosvjedničkoj povorci nosio je kao predvodnik studentski barjak, što ga je istaknulo u prvi plan, pa je zajedno s pravim vođama pobune i njihovim prvakom Stjepanom Radićem osuđen i na nekoliko mjeseci zatvoren, o čem svjedoči i članak objavljen u novinama Banovac u ožujku 1895., dostupan na Portalu starih hrvatskih novina. Po izlasku iz bjelovarskoga zatvora nastavlja i završava studij prava u Beču, polaže pravosudne ispite i zapošljava se kao odvjetnik. U to je vrijeme Vidrić privlačio pozornost svojim nevjerojatnim pamćenjem i nitko u njem nije vidio pjesnika. Pamtio je neizmjerno duge brojeve, množio ih napamet, dijelio, čitao odostraga ili u određenome razmaku.

Stihovima se javio još kao gimnazijalac u prvome broju đačkoga lista Lovor, ali se njegovim prvijencima smatraju pjesme Boni mores (preimenovana u Pomona i tiskana pod pseudonimom) i Mrtva ljubav, obje objavljene u Vijencu. Vidrić je autor vrlo malena opusa. Veći dio pjesama i dijelom prethodno objavljenih u časopisima Mladost, Život, Vijenac i Savremenik uvrstio je u jedinu objavljenu zbirku. Lirska ugođajnost Vidrićeve lirike, njezina zaokupljenost slikama i impresijama svojstvenim modernoj odmah je privukla pozornost publike. Bitno mjesto u njegovoj poeziji pripada prirodi, pejsažima te se tom tematikom svrstao uz bok najboljih hrvatskih pjesničko-lirskih pejsažista. Najpoznatija je antologijska pjesma Dva pejzaža. Sumnje u Vidrićev artizam, s tvrdnjom da je njegovo pjesništvo umjetno oblikovan prozni govor, bez pravoga ritma, trajale su do monografije Antuna Barca. Otad prevladava gledište kako je Vidrić svoj bol iznosio toliko diskretno, čak i pritajivao toliko, da se u njegovim pjesmama katkad i jedva dade razabrati.

Zbirku Pjesme, objavljenu 1907. godine, započeo je pjesmom U oblacima, čiji je zvučni zapis dostupan na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti, a znakovito zaključio pjesmom Adieu, koju je, uz ostale dvije Silen i Pejzaž, uglazbio hrvatski skladatelj Branimir Sakač. Po uzoru na sve vrhunske pjesnike geometrijskom preciznošću gradio je svoju zbirku, započinjući je lirskim kredom, a završavajući mesijanstičkom najavom nečega iza uma. Oproštaj je to od svega poznatog i prepuštanje gospoji iz onoga grada.

Kao što je navedeno u članku u novinama Dom i svijet iz ožujka 1922. godine, dostupnome u sklopu Portala starih novina, Vidrić je uz svu vanjsku shematičnost naših starijih pjesama uspio s dvije ili tri riječi na pravome mjestu izazvati linije, koje su u modernoj bile zaista rijetke.

Književnik Ulderiko Donadini u svojem je članku o Vladimiru Vidriću u časopisu Kokot iz svibnja 1917. godine, dostupnome u sklopu Portala starih novina, zaključio: „Ljepote njegovih pjesama su kao ljepote prirodne, u kojima našim raspoloženjima možemo vidjeti one simbole koje nam traži duša.“

Dana 29. rujna 1909. godine Vladimir Vidrić napustio je ovaj svijet u klinici za duševno oboljele u Stenjevcu, ostavljajući nam u nasljedstvo tek približno četrdeset pjesama jedine njegove pjesničke zbirke Pjesme.

Izvor naslovne fotografije: https://pixabay.com.