U ovoj cjelini predstavljamo rukopisne i tiskane solo popijevke hrvatskih skladatelja 19. i 20. stoljeća koje se čuvaju u Zbirci muzikalija i audiomaterijala. Odabrana djela predstavljaju izbor važnijih djela tog dijela glazbene baštine, a rukopisi samih skladatelja nude jedinstveni uvid u njihov stvaralački rad, dočaravaju trenutak nastanka glazbe i govore o osobnostima njihovih autora i o vremenu u kojem su djelovali.  

Solo popijevka ili solo-pjesma (njem. Lied) vokalno-istrumentalna minijatura za glas i (najčešće) klavir ili manji instrumentalni sastav. Začeci pjevanja uz instrumentalnu pratnju naziru se već u grčkoj antici (kitarodija, aulodija - koji su povijesno utvrđeni oblici vokalne lirike odnosno epskog pjevanja). Rani oblici pjesme u modernom smislu javljaju se u srednjem vijeku u umjetničkoj praksi trubadura i Minnesängera, dok razvitak klasične solo popijevke datira iz druge polovice 18. stoljeća. Glazbeni oblik solo popijevka čest je u hrvatskoj glazbenoj literaturi, a svoju veliku popularnost dobiva u 19. stoljeću, u doba nadiranja ilirskih ideja. Utemeljiteljem solo popijevke često se smatra Vatroslav Lisinski. U 20. stoljeću njome se bave brojni hrvatski skladatelji – Blagoje Bersa, Josip Hatze, Antun Dobronić, Božidar Širola, Jakov Gotovac, Ivo Brkanović i drugi. Solo popijevka nastaje na osnovu teksta (stihova) pa je pjevana riječ njezin sastavni dio. Odnos između riječi i glazbe očituje se u raznovrsnim strukturama solo popijevke, tako da postoje različiti oblici u kojima se javlja: od jednostavne strofne pa do složenijih, prokomponiranih oblika.