„Pero moje tvrđava je mom životu…“ – u spomen na Mariju Jurić Zagorku

Objavljeno 2.3.2018.

… U dnu krčme pojavila se djevojka u ružičastoj haljini. Mlada je i jedra. Lica su joj ruže proljetne, oči dva rosna krasuljka. Zlatokose pletenice sjaju niz ramena kao da ih je splela od zlatnih sunčanih zraka. Sva je mlada i ružičasta kao grančice mlade kajsije kad procvate u proljeće. Iglica se uspravi i s ponosom reče:
– Znate, Grič ima dvije znamenite stvari: Mandušu i moj krasopis. Tomica se nasmije pa odvrati:
– Tvoj krasopis sam vidio, a o Manduši sam čuo. Vele da nitko tako lijepo ne zvoni u Lotrščaku kao ona.
– Da ste Gričanin, već biste se bili rastopili. Pod njezinom rukom zvono u tornju pjeva kao ptica u zraku. A kad zvoni za vatru i đavo bi došao da gasi! Od svoga djetinjstva zvoni ona, umjesto oca. Kad ona u toranj, ljudi je gledaju i šapću: ide kneževica Manduša, pjesmozvonica! (…)

(Ulomak iz romana Kći Lotrščaka)

Čitajući ulomak iz romana Kći Lotršćaka, prisjećamo se jedne je od najčitanijih hrvatskih književnica svih vremena Marije Jurić Zagorke.

Najistaknutija hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. godine u plemićkome dvoru Negovcu nadaleko od Vrbovca. Djetinjstvo je provela u Hrvatskome zagorju. Premda je nekoliko godina provela u Mađarskoj, najvećim dijelom života bila je vezana uz Zagreb, radno i tematski, a u njem je i preminula 30. studenoga 1957. godine.

Hrvatsku je javnost uzbunila već prvim novinarskom člankom, Egy Percz (Jedan časak), objavljenim u Obzoru u listopadu 1896. godine. U njem je pisala o problematici uporabe mađarskoga jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj, a zahvaljujući tomu tekstu i potpori biskupa Josipa Jurja Strossmayera, ušla je u redakciju Obzora kao referent za hrvatsko-mađarsku politiku. Bio je to početak Zagorkine anonimnosti u jednome od najuglednijih hrvatskih listova, u kojem je pisala u svojoj vlastitoj sobi da je kao ženu nitko ne bi vidio, dok je Obzor dostizao rekordne naklade zahvaljujući upravo njoj.

Marija Jurić Zagorka pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene (1925. – 1938.) te Hrvaticu (1939. – 1941.). Surađivala je i u Vijencu i sarajevskoj Nadi.

Osim pisanjem, bavila se i političkim aktivizmom, boreći se protiv mađarizacije, germanizacije i društvene diskriminacije te zastupajući prava žena.

Čitateljsku je popularnost stekla svojim romanima, osobito Gričkom vješticom, koja je izlazila u nastavcima u Malim novinama (1912. – 1914.). Započela ih je pisati na preporuku biskupa Strossmayera, a njezini kolege novinari, mahom i književnici, njezino su pisanje zvali „šundliteraturom za kravarice“. Iz autobiografskoga teksta Što je moja krivnja, koji se čuva u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, jasno je da je sebe, ponajprije, smatrala novinarkom, unatoč dotad nezapamćenoj popularnosti njezinih romana, koji su izlazili i u Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskome listu, Hrvatskome dnevniku i Hrvatici. Napisala je tridesetak romana, od kojih su, uz Gričku vješticu, poznatiji Gordana, Kći Lotrščaka, Plameni inkvizitori, Jadranka, Vitez slavonske ravni, ali i prvi hrvatski kriminalistički roman Kneginja iz Petrinjske ulice, te autobiografski roman Kamen na cesti.

Pero moje tvrđava je mom životu…